"Poslušaj, sinko, pouke učitelja i prikloni uho svog srca; spremno primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo."

Ovako počinje proslov Pravila reda sv. Benedikta , koje od šestoga stoljeća do danas vrijedi za muške i ženske samostane diljem Europe i svijeta. U svoja 73 poglavlja donosi u krajnjem sažetku jednu osnovnu misao: ORA ET LABORA. Moli i radi. U tom temelju kršćanske Europe imaju svoje značajno mjesto naše benediktinke, osobito one u Zadru, benediktinke sv. Marije.

 

Čika i Vekenega

 

U doba uspona hrvatskih narodnih vladara, kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitrija Zvonimira, pojavile su se dvije snažne osobnosti i obnovile , utemeljile za mnoga stoljeća unaprijed, zadarski benediktinski ženski samostan sv. Marije. To su opatice ČIKA I VEKENEGA.

Njihova djelatnost na Čelu reda od 1065. -1111., dakle nešto preko pola stoljeća, značila je ne samo duhovni polet samostana, nego i visoki domet kulturnoga, društvenoga pa i političkoga života Zadra.

 

Tko su te značajne opatice?

 

Majka ČIKA bila je patricijskoga roda,, plemkinja iz obitelji MADIJEVACA koji baš u tom razdoblju doživljavaju svoj uspon u Zadru. Iz njihove obitelji birali su se stratezi, priori i biskupi, a bili su i u krvnom srodstvu s hrvatskim kraljevima.

Prema nekim mišljenjima ime Čika dolazi od Lucija, Lucika, Cika, Čika. Rođena Madijevka kretala se u najvišim krugovima Zadra, jer njen pradjed bio je hrvatski kralj Mihajlo Krešimir 11., a prabaka kraljica Jelena . To će i biti razlogom što ju kralj Petar Krešimir IV. naziva sestrom, koliko god se s time neki povjesničari ne slagali. Udala se za plemića Andriju i imala u braku dvije kćeri: ANU Domnanu i VEKENEGU.

 

Kako je izgledao Zadar u njeno doba?

 

Malo je što ostalo nakon tolikih ratova, pa ipak: uspomene na ta davna vremena sačuvane su u Arheološkom muzeju Zadra. To su predromanički spomenici: ovdje pjevaju u kamen uklesani ukrasi na plutejima iz crkve Svete Nedjeljice, na ciboriju prokonzula Grgura, na vratima Sv. Lovre, na plutejima iz te iste crkve ili one sv. Tome.

Sama Čika doživjela je obiteljsku dramu: nasilnici su ubili muža Andriju, o čemu ona sama svjedoči iz zapisa u KARTULARU samostana sv. Marije u Zadru:

" Ja CHUCA, kći Dujma i Vekenege, unuka priora Madija, a žena Andrije, sina Papova, pošto sam se nakon ubojstva muža našla u udovištvu, s dvjema kćerima, to jest DOMNANOM I VEKENEGOM, počela sam razmišljati kako da ne izgubim baštinu ovoga prolaznoga života i ne lišim se buduće vječnosti. I tako mi se korisnom učinila odluka da sa starijom kćeri, to jest Domnanom, posvetim život Bogu kao redovnica, a mlađu Vekenegu da postavim u bračni jaram. O ovome sam obavijestila pravoga brata i bližnje rođake koje imam, biskupa Stjepana i priora Dragu i Krinu, koji su pri čitavom mom djelu izvršitelji i brižljivi suradnici i pomagači ondje gdje je trebalo govoriti. A kako im se korisnim učinilo moje nastojanje, oni su mi, zajedno se posavjetovavši sa sugrađanima i uplevši u raspravljanje Petra, vrlo svetog opata sv. Krševana, sa svojim redovnicima, dali crkvicu sv. Marije da ondje sagradim samostan. "

Pred nama je taj poznati KARTULAR samostana sv. Marije, ispisan na pergameni u kojem i započinje ova sudbinska priča ispričana u prvom licu, što daje posebnu draž ovom inače najvrednijem dokumentu iz riznice crkve i samostana. Nastajao je od 1066. kad i počinje ovaj zapis, pa zapisao značajne događaje sve do 1236.Pisan je beneventanom, lijepim pismom koje se kod nas proširilo iz Italije, pa karolinškom minuskulom i nešto goticom. Šteta što je netko iskidao četiri folije toga KARTULARA, a jednu zamrljao. Tako ne znamo točan nastavak događanja. Na kraju znamenita KARTULARA zabilježen je dvoglasni SANCTUS, najstarije višeglasje u hrvatskoj glazbenoj baštini.

 

A što je bilo s ČIKOM?

 

Kako je osnivanje samostana bila gotova stvar, ona odlazi u Šibenik gdje je tada boravio njen rođak ili pravi brat, prema nekima, kralj Petar Krešimir IV. Kaže predaja daje ČIKA odjahala s pratnjom na vrlo lijepom bijelom konju, kako je to bio običaj za ovakvu plemkinju, iako put nije bio ni udoban ni kratak. S kraljem, njenim rođakom ili bratom, bio je gotovo cijeli episkopat dalmatinsko-hrvatski. On je primio , kako isprave dokazuju, svoju sestru Čiku, i oslovio ju kao "SOROR MEA" Tom prigodom je darovao samostanu sv. Marije u Zadru "kraljevsku slobodu", kao i neke zemlje. Bio je Božić te davne 1066. kad je Čika dobila ove privilegije koje su dale snage za budući život samostana sv. Marije u Zadru.

Kako su se dobivene ili kasnije kupljene zemlje protezale od NINA pa na jug do Biograda , Vrane i Šibenika, vjerojatno je ČIKA bar jednom posjetila i te prostore. Iz njena doba u NINU stoje starohrvatski brodovi, zvani KONDURE. Tu je i starohrvatska crkvica Sv. Križa , kao cvijet položen na zemlju, a nekada je tu stajala i krstionica kneza Višeslava, pa oni spomenici koje mi danas možemo pogledati samo u posebnoj ninskoj zbirci.

Čika je posjetila i kralja Zvonimira u Kninu, na sam njegov imendan, sv. Dimitrija, da bi učvrstila i potvrdila sve dobivene privilegije i sačuvala svoj samostan. Njena silna energija i odlučnost došla je do izražaja i u nekim sporovima kojima je morala obraniti imovinu samostana.

Sada se čika bacila energično na izgradnju crkve koju je sagradila na staroj maloj crkvi i završila ju 1091. godine kad je bila i posveta. Taj svečani dan bio je 28. listopada. Zamišljamo kako su u tadašnju crkvu ušli crkveni dostojanstvenici, benediktinke i zadarski plemići pa puk, uz pjevanje hrvatskih i latinskih napjeva što se sačuvalo do danas. Od te crkve ostalo je vrlo malo: ovi stupovi, ovaj stari zid u prostoriji, ali ostalo je nešto značajno u pisanom dokumentu.

 

To je čuveni ČIKIN ČASOSLOV, koji je naručila za svoje osobne potrebe u skriptoriju samostana sv. Krševana.

Listajući ovaj reprint Časoslova, čiji se original nalazi u Budimpešti, sjećamo se da je ispisan negdje oko šezdesetih godina 11. stoljeća, dakle možda još prije ulaska Čike u samostan. Ljepota pisma, mali pozlaćeni ukrasi inicijala, sadržaj koji uključuje u ovu osobnu duhovnu knjigu, izbor himana, koji pripadaju najstarijim himnodijskim izvorima u nas, popijevki, i molitava prigodnog i intimnog karaktera. U Časoslovu opatice Čike ima pjesničkih izraza, prilagođenih najosobnijim Čuvstvima, pa su stoga nježniji i slobodniji, s lirskim,više negoli slavljeničkim tonom. Ona sama, zapisano je, molila je u ženskome roduiesu Criste, PROPITIUS ESTO MlHI PECATRICI. (Smiluj se meni griješnici).

Snažna duha i jake volje, kraljevskoga podrijetla, Čika je bila utjecajna u Zadru, živo uronjena u javni život, uživajući veliki ugled. Naručila je za samostani druge knjige te tako utemeljila i biblioteku, a uz darove koje je samostan dobio i lijepo skupocjeno liturgijsko posude. Doba opatice Čike, znak je kulturnoga procvata literarne tradicije razdoblja narodnih vladara.

Čika je sagradila i proširila samostan: dogradila je niz zgrada stambenoga i radnoga prostora, hospicij za goste, putnike i siromahe. Tu je bila i riznica i arhiv. U ovoj prostoriji, koja danas služi kao blagovaonica, bili su podrumi s bačvama, ovdje je bila praonica, a na drugom katu sadašnje izložbe blaga, uzgajalište svilenih buba.

 

Kako su se oblačile benediktinke?

 

Vjerojatno slično današnjima.

Odjeća potječe od sv. SKOLASTIKE, sestre sv. BENEDIKTA: Na njima su crne TUNIKE, bijeli ovratnik i povez za glavu, s crnini velom podstavljenim bijelim. Preko tunike stavlja se ŠKAPULAR, a za misu i svečane zgode KUKULA, široka lirurgijska halja. Dok prolaze klaustrom uistinu sliče na lastavice , kako ih narod ovdje i naziva....

Sedam puta dnevno molitveni je čas, od pet sati ujutro do povečerja u osam i 45 minuta uvečer. Nekada, u doba Čike, bila su i noćna bdijenja.

Najčešće se molitve pjevaju, pa i Pravila nalažu:" Pjevajte mudro. Pred licem anđela pjevam tebi.." To je koralno pjevanje, nježno i jednostavno, prepuno ljepote i predanosti.

 

Što je ostalo od opatice ČIKE?

 

Ostao je KRIŽ, toliko spominjan, a za neke i sporan. Evo ga u RIZNICI blaga kojeg su čuvarice, zadarske benediktinke, uspjele sačuvati do današnjih dana.

KRIŽ je, prema nekima, Čika donijela u samostan, i smatra se da je do nje stigao preko povratnika, hodočasnika iz Svete zemlje. Najstariji je predmet za sada u zadarskim riznicama. Rustikalna je izgleda, naivno obrađenih likova. To je neka vrsta kutijice od lijevana pozlaćena bakra, koja se nosi na prsima, kao pektoral, s kopčom za vješanje na vrhu, a na donjem dijelu se otvara. U kutijici – križu nalazi se relikvija sv. FORTUNATA čije ime je ispisano sa strane. Na prednjoj strani Čikina križa prikazano je Kristovo raspeće i četiri svetačka poprsja. Na poleđini križa je ženski lik ORANS, moliteljica Bogorodica sa 4 svetice. Svetac Fortunat nije bio poznat u Zadru,, ali se u Čikinu Časoslovu spominje i ima svoj blagdan.

To je jedan od mogućih dokaza daje taj križ bio Čikin. Draž i misterij toga križa nije toliko u njegovoj materijalnoj vrijednosti, koliko u činjenici ,da ga je Čika nosila na svojim grudima kao zalog vjere i ufanja, činjenici, da je iz tih tisuću godina duboke povijesne tame dopro do nas kao svjetlost.

Posljednje spominjanje opatice CIKE bilo je u godini 1095.

Polako se povlačila i predavala upravu svojoj mlađoj kćerki, razboritoj i dostojanstvenoj, energičnoj i jakoj VEKENEGI.

Zaklopila je oči i ostavila samostan u sigurnim rukama. Vekenega je preuzela majčino opatičko mjesto u nemirnim vremenima. Već je prošla Zvonimirova smrt, bitka na Gvozdu, već se približila ona 1102. godina kad će se novi kralj KOLOMAN kumiti u BIOGRADU.

 

Gdje počivaju ostaci opatice ČIKE?

 

VEKENEGA JE pokopala svoju majku ČIKU, vjerojatno u crkvi sv. Marije, iako danas ne znamo gdje je to mjesto. Kod restauriranja crkve, ispod podišta, nađeno je mnogo grobnica, i sva su tijela stavljena zajedno. Tu negdje počiva i naša ČIKA, nenadmašna osnivateljica benediktinskoga samostana u Zadru, čije kulturno značenje u hrvatskoj povijesti ima najviše mjesto.

VEKENEGA je opatičku čast primila spremna: znala je kao i majka svoj materinski jezik hrvatski, latinski jezik, znala je pjevati antifone i druge napjeve po neumama. U njoj se, kao i u drugim benediktinkama, ujedinjavala poniznost i ponos, blagost i odlučnost. Njegovale su hrvatski jezik i primale hrvatske plemenitaške kćeri u samostan. Dva puta bilježi povijest kako se hrvatsko pjevanje začudno dojmilo vizitatora: kada je 1177. Zadar dočekao papu Aleksandra III. u katedrali sv. STOŠIJE pjevanjem hrvatskih pjesama i to je bio iskaz zadarskoga hrvatstva; kao i za one vizitacije 1579., kad je papin legat VALIER morao tražiti tumača, jer u sv. Mariji svi su znali samo hrvatski.

VEKENEGA je svoj poznati EVANDELISTAR dala izraditi u istom skriptoriju sv. Krševana u Zadru. Pisan je negdje oko 1095/6. i dokaz je Vekenegina kulturnoga i umjetničkoga shvaćanja. Čuvao se kao svetinja u samostanu sve do 18. stoljeća, a onda ga je na nedozvoljen način samostanu oduzeo mletački svećenik L. CANONICI, a njegovi baštinici prodali OXFORDU, gdje se i danas čuva u biblioteci BODLEIANI.

VEKENEGIN EVANDELISTAR ispisan je lijepom beneventanom i remek djelo je sitnoslikarske umjetnosti, s rubnim ilustracijama i raskošnim bojama na inicijalima J ovaj Evanđelistar pripada u osobnu duhovnu uporabu, a ne za javnu crkvenu. Oba djela pisane umjetnosti spadaju među najstarije u Europi.

 

KAKO se novi kralj KOLOMAN odnosio prema zadarskim benediktinkama?

 

KOLOMAN je nastojao pridobiti dalmatinske gradove nudeći im povlastice. Vekenega govori o "triumfalnom ulasku kralja Kolomana u Zadar".

Kada je kralj KOLOMAN 1105. ušao u Zadar, uzeo je u zaštitu samostan sv. Marije i njene benediktinke. To mu je odgovaralo iz više razloga, a njima je osiguralo nastavak značajnoga samostanskoga djelovanja.

Potvrdio je stare privilegije, a novčano podupro da se digne KAPITULARNA DVORANA... koja je veličine 11m x 6m, ima svod u obliku polovine valjka, ojačan pojasevima klesana kamena, stupove pravih romaničkih kapitela, a gore teče friz, vijenac palmeta oko cijele prostorije. Ona služi za svečane zgode u samostanu, izbor opatice, prijem važnih gostiju, priopćenje nekih sudbonosnih odluka. Potom je kralj Koloman dao novac da se podigne ZVONIK, naš najljepši romanički zvonik, u kojem smo otkrili freske i jedan od prvih križnorebrastih svodova u Europi. Upravo tu u tom prostoru, kojeg nazivaju VEKENEGINA KAPELA stoje i stupovi s imenom REX -CO-LO- MAnus-, kao što je otkriven , tek iza 2. svj. rata , natpis kralja Kolomana izvan zvonika : …Vekenega je dala sagraditi i svoju grobnicu unutar kapitularne dvorane u kojoj i danas počiva. Ali prije njena kraja, posjetit ćemo zbirku zlata, srebra i drugih umjetnina koje vrijedne benediktinke skupljaju i čuvaju preko tisuću godina.

Na početku te izuzetne zbirke stoji Čikin križ .Kroz stoljeća skupljeno blago blistalo je i mamilo razne pljačkaše. IKONA M.B.VODITELJICA PUTA, izrađena je početkom 14. st. a njena ljepota i milosrđe lika i danas benediktinkama znači mjesto molitve. Na dnu slike je lik donatora za kojega neka istraživanja kažu, da je to Mladen Subić Bribirski, u kneževskoj odori koju je časno obnašao u Zadru 1311. godine. Poznata je njegova ljubav prema Majci Božjoj.

 

U mnoštvu vrijednih izložaka izdvajamo RELIKVIJAR SV. GRGURA. Njega je papin legat Gebizon donio sobom na Zvonimirovu krunidbu, s komadićem lubanje kao relikvijom. Kasnije Zvonimir daruje taj relikvijar benediktincima Sv. Grgura u VRANI, pa kad se taj samostan ugasio, dolazi on u riznicu sv. Marije.

 

Zanimljiva je i tablica s minijaturom Kristova raspeća, uokvirena u zlato, pa niz djela zlatarskih domaćih i gostujućih majstora, a darovanih po bosanskim kraljevima i kneževima: evo krune ELIZABETE KOTROMANIĆKE, udane Anžuvinke, s ljiljanima, evo ostataka njene koprene,, kaleža njena supruga Ludovika, relikvijara SANDALJA HRANIĆA I NJEGOVE ŽENE KATARINE.. .itd. ... A ovo ovdje su spašeni čipkani vezovi benediktinki, koji su nastajali između dviju molitava, u vrijeme kad mora vladati u samostanu "grobni muk" u popodnevnim satima; pa zlatovez, a svila se pogubila kao i pribor. Benediktinke su uzgajale svilene bube, pravile svilu i vezle. Sve je to spaljeno zajedno s priborom u posljednjem okrutnom Drugom svjetskom ratu, kad je Zadar bio preko 70 puta bombardiran.

Tada je već odavno opatica VEKENEGA počivala U SVOM GROBU na kojemu piše: "Ovdje ukopana leži s mnogobrojnih djela slavna Vekenega što tornja i kapitula dovrši gradnju, preminu ona tisuć sto i jedanaestoga goda, otkad se Krist ogrnu odjećom smrtnoga tijela, petog pag godišta otkad dobi nas kralj KOLOMAN, desetog od onda kad Grgur biskupom posta. "

Ostali natpisi, oko grobnice svjedoče o lijepu stilu i jeziku onoga doba i naliče stihovima :" Ti što motriš, moli govoreć: Snivaj u miru. Raka nek čuva ti prah, visine nek prime dah!... Sve na svijetu zamire poput udara vala, sve što se pojavi gine i umire. Prostodušna Vekenega, što uvijek je tražila Boga, ne umire posvema - umiruć rođena bi. Nastojeć da joj sestre čestit provode život. Riječima što pouči njih, djelom to izvrši, sve prilaz je oboru svom od dušmanskih skrivala zamki, za nje je ovaj dom cvjetao i ovaj kraj... .Preminu ona na svetih Kuzme i Damjana blagdan, ode u Božji grad, gdje živi zauvijek...".

 

Iz Vekeneginoga doba i nešto kasnijega 13. stoljeća ostalo je sakralnih i svjetovnih uspomena u Zadru: pođite uz Sv. Stošiju, gledajte prema zvoniku u lijepe romaničke arkadice,, ili uz sv. Krševana u kojem imate i fresaka iz njenoga doba. Sačuvalo se i nešto ranoromaničkih portala na svjetovnim kućama i palačama, kao što je ona na palači GRISOGONO, pa kraj zvonika Sv. ŠIME… U VAROŠKOJ ulici možda se najslikovitije odražava život maloga svijeta kakav je mogao biti u Vekenegino doba.

 

Samostan benediktinki u Zadru proživio je sva burna stoljeća i dočekao godinu 1943. Ratne strahote nadvile su se i nad Zadar i benediktinke su odlučile zaštititi blago .U velikoj tajnosti iskopale su same duboku rupu ispod zvonika i pohranile blago u zemlju kojoj je i pripadalo. Na čelu samostana bila je majka, opatica, Terezija Manzoni, uz nju Benedikta Braun i Skolastika Večeralo. Talijanska okupacija je bila na izdisaju i gradonačelnik je s oružanom pratnjom posjetio samostan dan prije bombardiranja, zahtijevajući da mu predaju blago jer će grad biti bombardiran. Osobito se oborio na majku opaticu podsjećajući ju, da je i ona Talijanka. Njen odgovor vrijedi zabilježiti:"Blago ne pripada Talijanima, ono je hrvatsko, a ako mora tako biti, neka ostane pod ruševinama, a vi, samo preko mene mrtve možete ući."

 

I te večeri 16, prosinca 1943.saveznici su počeli strahovito bombardiranje Zadra u kojem su u sedamdesetak navrata srušili gotovo cijeli grad. Sestre su se sakrile u VEKENEGINU KAPELU, kako su zvale prizemlje zvonika, a ispod njih stajalo je milenijsko blago. Bombe su pale na crkvu, samostan, kapitulsku dvoranu. Sve je porušeno, ali ni jedna sestra nije poginula, ni komadić zbirke nije uništen. Ta što bi rekle sve one sestre i opatice kroz tih tisuću godina: TOLJA, DOBRA, ROZANA, RADOSLAVA, KAZIMIRA, MARIJA...nasljednice časnih opatica Cike i Vekenege!?

Poslije II. svj. rata sestre su bile beskućnice. Preselile su u sjemenište ZMAJEVIC i tu ostale 27 godina, jer država nije dopustila obnovu samostana. Tu su molile blagoslov da se opet vrate, a to se konačno dogodilo 27. rujna 1970. godine. Na velikoj svečanosti, pošle su u redu, kao ptice lastavice, natrag u svoj obnovljeni samostan. Odjekivalo je SALVE REGINA. Na čelu je stupao biskup mons. Marijan Oblak.

 

Danas ovo neprocjenjivo blago gledamo kako sjaji na izložbi po staklenim vitrinama, doziva prošla stoljeća, svjedoči svojom mistikom i blistavošću o danima triumfa, na svečanostima, ali i o danima krvi i suza, odanosti benediktinki Bogu i svom hrvatskom narodu.. Kako ovdje miriši tamjan i zvone zvona, kako govore stoljeća .... govore ne samo umjetnošću i ljepotom, nego prije svega VJEROM.

Dolazak pape Ivana Pavla II. dočekale su benediktinke i sav Zadar na Forumu. Tada je zaorila i pjesma čije stihove je složila Časna majka opatica sestra ANASTAZIJA.

Sestre ulaze u samostan iz klaustra, zvonik se uzdiže, nad svime blista ČIKIN KRIŽ.

 

Nepoznati pjesnik u epitafu na Vekeginom grobu opisuje Vekenegino djelovanje, zaslužno za samostan i njegovu veličinu i ljepotu.

Povijesno je najvažnija prva gopnja ploča od šest leoninskih stihova.

Gornji stihovi govore o Vekeneginim zaslugama pri podizanju spomenika i kapitula, godini smrti, kao i o njenoj ličnosti, o najvažnijem zbivanju iz vremena potkraj njezina života.

Ostale 3 ploče dopunjuju svu osnovnu sadržajnu sliku Vekenege.

 

I.

 

Središnja gornja ploča

 

1. Laude nitens multa, iacet hic Vekenega sepulta:

2. Quae fabricam turris simul et capitolia struxit

3. Hae obit undeno centun post mille sub aevo:

4. Quo ueniens Hristus carnis gestauit amictus

5. Nos habet. est. annus quintus quo rex Colomannus:

6. Preasul e test docimus quo Gregorius fuit annus:

 

II.

 

Lijeva – srednja tabla

 

1. Oret qui spe

2. ctat dicens

3. in pace qui

4. escat

5. Corpus ut arca

6. tegat flatus

7. et alta petat

 

III.

 

Desna – srednja tabla

 

1. Huc. ueniens. uul

2. tum. fer et. hoc

3. cernendo se

4. pulchrum. huic.

5. pie dic. anime

6. da. requiem.

7. Domine.

 

IV.

 

Donja središnja tabla

 

1. Res fluitant cunctae uelut impetur undae./ Quicquid et exoritur labitur et moritur.

2. Mente deum pura semper Vekenega secuta./ Non penitus moritur sed moriens oritur.

3. Namque probos mores cupiens seruare sorores. /Actibus excoluit uoce quod has monuit

4. Hostis ab insidiis aditus bene cauit ouilis. /Quaque regente domus creuit es iste locus.

5. In festo sacri Cosmae migrauit ac Damiani./ Ut sit in arce dei uita perhennis ei: